Na mjestima što ih stvara arhitektura koja udomljuje urede, trgovačke centre, kongresne dvorane i slične sadržaje, često uz čitav niz njima srodnih ili pratećih egzistira i određena podvojenost. Ona proizlazi iz činjenice da tipologija većih poslovnih kompleksa, nastala prvenstveno s idejom da bude opipljiv i brzo isplativ gradbeni artefakt, oduvijek usmjerena u budućnost, istovremeno naglašeno želi biti i javno funkcionalan, društveno prihvatljiv, ugodan, pa i nostalgičan prostor. Tako fundamentalna samodostatnost „korporacijske arhitekture“ širom svijeta ultimativno koketira s terasama na kojima se među novovjekim monolitima ispija espresso, sjedi uz vodu, ruča ili provodi nekoliko sati slobodnog poslijepodneva u neobaveznom istraživanju prodavaonica. Implikacija odražava prostornu pojavu koju uvjetno možemo nazvati protoambijetalnošću, jer izvire iz želje za formiranjem i kombinatorikom arhetipskih urbanih tipologija, dok su elementi kojima barata - suvremene poslovne zgrade. Sa svojom esencijalnom atmosferom uredskog kolektivnog obreda, kao i tendencijom da izazivaju i anticipiraju urbani razvoj, ove destinacije u konačnici najčešće stvaraju neku novu mrežu asocijacija, starih i suvremenih uspomena, prostorne melankolije, pa i estetike.